Vučiću, povuci se, spasi Srbiju i region!

Ima li ubjedljivijeg povoda za razmišljanje o konačnom povlačenju šefa Srbije od tužne slike današnjeg srpskog društva

PIŠE: Željko Ivanović, Vijesti

Malo ko se sjeća Dejvida Ovena, jednog od naivnih i dobronamjernih izaslanika međunarodne zajednice koji su početkom 90-ih pokušavali spasiti tadašnju zemlju (Jugoslaviju) od krvavog raspada i tragičnih posljedica. Još manji je broj onih koji znaju da je Oven po profesiji bio neuropsihijatar. I da je u svom naučnom radu došao do definicije takozvanog hubris sindroma, poremećaja koji karakterišu “stečene promjene ličnosti usljed konzumiranja vlasti”. Dr Oven kao glavne karakteristike ovog sindroma navodi “nepokolebljivu samouvjerenost u ispravnost svojih odluka, identifikaciju nacije sa sopstvenom ličnošću, prikazivanje akcija koje imaju za cilj promociju svog imidža kao opštekorisne, suštinsku nekompetentnost koja se pokriva izraženom samouvjerenošću, osjetljivost na kritiku, gubitak odnosa sa realnošću…” Nakon Đukanovića, Erdogana, Gruevskog, Dodika, Rame, Orbana, predsjednik Srbije AV ulazi u taj elitni krug regionalnih autokrata koje je pokosio pomenuti hubris.

Svi oni su govorili ili govore kako nisu mesije, kako jedva čekaju da vođenje svojih privatnih državica prepuste nekom mlađem, a sve čine da se to brzo ne desi. Hubris i Vučiću smeta da realno sagleda učinke svoje vladavine – zato mu se čini logičnim i opšteprihvatljivim da i narednih deset ili dvadeset godina pobjeđuje na svim izborima, vodeći državu čas kao predsjednik, čas kao premijer. Zvuči poznato, Putinu se štuca iako ga ne pominjemo!

Džaba povlačenje sa čela partije, nedavni izbori u Srbiji su to pokazali – AV je nosio kampanju ne samo na nivou države, već i u Beogradu i Kragujevcu ili, još gore, u Iđošu, Svilajncu, Žagubici. Nakon SPS-a, koji je smijenjen ali ne i zabranjen 2000, rođen je SNS, moćniji, masovniji, opasniji i brutalniji od pomenutog uzora.

To je prvi razlog zbog kojeg gospodar Vučić treba da ode. To jest da se povuče. Tako ljepše zvuči. Partijska država je promovisala neznanje, nepotizam, korupciju, kriminal, strah i mržnju. I proizvela potpunu kontrolu nad politikom, pravosuđem, biznisom, policijom, tajnim službama, obrazovanjem, zdravstvom, kulturom, dakle – cjelokupnim društvom. Hubris sindrom sprečava i Vučića, kao i svakog autokratu ili diktatora, da vidi kako je planski i za njegov privatni interes poništen integritet svih institucija, koje umjesto da služe građanima služe jednom čovjeku.

Drugi razlog, za povlačenje predsjednika Vučića je endemska korupcija koja je poklopila društvo, stigla i do repa, a krenula je od glave. To jest od njega. Nisu mu baš kao u Crnoj Gori, brat, sestra, sin, još ušli u red najbogatijih građana države, ali su njegovi prijatelji, kumovi, i sljedbenici za ovih 12 godina podijelili između sebe sve poslove i resurse. Da podsjetim na jedan istorijski detalj: u Mletačkoj Republici sigurno nisu znali za hubris sindrom, a najstrože su kažnjavali vladare koji se ogriješe o vlast. Zato je na zidovima Duždeve palate, gdje su oslikani slavni nosioci te funkcije, lik jednog dužda prefarban crnom bojom. Naime, dužd Marino Faliero je taj koji je osuđen na damnatio memoriae – zabranu javnog sjećanja. Razlog – htio je da prisvoji više vlasti i ispred interesa Republike stavi lične i partijske!

AV bi mogao da razmisli o povlačenju i zbog sljedećeg, to je treći razlog: Srbija civilizacijski nazaduje, razapeta između Istoka i Zapada, diktature i demokratije. Već tri decenije, sa kratkom pauzom nakon pada Miloševića, kradu se izbori, zloupotrebljavaju državni resursi, kupuju glasovi, ucjenjuju birači, linčuje opozicija i satanizuje nevladin sektor i slobodni pojedinci. Zato najbolji mladi ljudi odlaze. Ne zbog rata ili gladi kao 90-ih, već zbog nepravde i obijesti aktuelne vlasti.

Četvrti razlog za povlačenje Vučića je kriminal. U nekom od narednih izvještaja Evropske komisije stajaće prepisana rečenica iz sličnog dokumenta vezanog za CG u Đukanovićevo vrijeme – da nema jasne linije koja razdvaja vrh vlasti od vrha mafije. I Vučić se, ne možda tako bezobzirno kao Đukanović, ne odriče poznanstava ili pokroviteljstva nad šefovima kriminalnog miljea, oni su njegovi prijatelji a zlobnici kažu i partneri, sa njima je na svadbama i na sahranama. Tolika uvezanost politike i mafije je sramota i za Vučića i za Srbiju. SNS nije samo onaj dio pod kravatama koji vodi kampanje, već i onaj pod kapuljačama koji podupire pobjede. Javna je tajna da postoje privatne vojske, nasilje je postalo dio srpske svakodnevice, a šefovi mafije ljudi od ugleda i primjera.

Peti razlog jeste Vučićeva kadrovska politika. Kako vrijeme odmiče, sve su gori oni koje bira i kojima se okružuje. Tako je radio i njegov politički učitelj Đukanović. Pune tri decenije. Ponekad ispada kao da se sprda sa sopstvenim narodom i društvom, jer na čelne pozicije ministarstava, gradova, pravosuđa, državnih organa, postavlja osobe koje su negacija mislećeg i kredibilnog. Kao da time iskušava granice svoje moći, kao da želi provjeriti ima li išta što On može sasuti u lice pučanstvu a da ono može to odbiti. Ili kazniti. Od Ane Brnabić do Aleksandra Vulina, od Tome do Porfirija, od Dodika do Mandića, jasno se vidi da Vučić posmatra saradnike kao pione na šahovskoj tabli, uživajući kada ih razmješta, unapređuje ili degradira, a oni strepe ne znajući do posljednjeg momenta kakvu im je sudbinu namijenio.

Ima li ubjedljivijeg povoda za razmišljanje o konačnom povlačenju šefa Srbije od tužne slike današnjeg srpskog društva. To je šesti razlog. Prokleto odgovorni državnici čine sve da pospješe razvoj kredibilne opozicije, nevladinih organizacija, nezavisnost medija, slobodu pojedinca, građanina. Oni drugi, prokleto neodgovorni, opoziciju prave po sopstvenoj mjeri i potrebi (slučaj Nestorović), guše NVO sektor, slobodne medije doživljavaju kao strano tijelo, dok kod građana razvijaju njihove najgore, iz tradicije naslijeđene i preuzete, obrasce ponašanja, zasnovane na strepnji, neizvjesnosti i pokornosti. Narod je prestrašen, slomljen i iznuren podjelama i svađama. Političari vlasti umjesto da im služe, ponižavaju građane.

“Začkoljica je u tome što su članovi njegove administracije jednako pokvareni kao on. Svakom monstrumu u istoriji – to treba naglasiti – bila je potrebna velika pomoć da bi sproveo svoju politiku”.

Ne odnosi se ovaj citat na Srbiju i AV. Ovako je briljantni američki pjesnik Čarls Simić vidio svoju Ameriku nakon prve polovine Trampovog mandata. Ali, priznaćemo, nema šta da se doda ni u slučaju doskorašnje Milove Crne Gore ili današnje Acine Srbije. Razlog sedmi – mediji. Srbija je danas medijski više razorena i zagađena nego u eri Miloševića. Obrisi današnje okupacije nijesu samo politički, već kulturološki. Zato su dublji i dugoročno opasniji. Pink kultura, kič i treš zabava prijete da pokore srpsko društvo ali i čitav region. Česte slike nasilja na ulicama srpskih gradova, ono što se prošle godine desilo u Beogradu i Mladenovcu, upravo su produkt “ružičaste” pošasti, zvezda i zvezdica, nasilja i nemorala kojima se svakodnevno zasipa srpska i regionalna javnost. Neznanje, kič, neukus, kriminal, laži koje promovišu režimski mediji razaraju temeljne vrijednosti građana Srbije. Informer, Alo, Blic, Hepi, Pink i ostala mnogobrojna rodbina služe Vučiću kao toljaga za ućutkivanje i diskreditovanje oponenata iz političkog i javnog života. Svaka različitost, nacionalna, vjerska, rasna, ideološka ili politička tretira se na najvulgarniji i najnasilniji način od vojske SNS poslanika, analitičara i ministara.

Samo ako se AV povuče, Srbija može biti spasena od ovakvog stradanja.

I posljednji, osmi, razlog za povlačenje je regionalni. Nekad se pjevalo – Crnoj Gori nema mira dok je Mila i Momira. Malo koji osmerac je izdržao istorijsku probu kao ovaj. Slično je sa predsjednikom Vučićem. Samo što je Srbija mnogo veća pa posljedice njegove vladavine donose nemir ne samo njoj, već i regionu. Prosto je zapanjujuće da nakon možda najveće tragedije u istoriji Srbije, one koju je proizvela Miloševićeva vladavina, nekome u Beogradu padne na pamet da oživljava srpski svet. I da sve Srbe opet trpa u jednu državu?! Spasavajući ih od mrskih “ustaša”, “balija”, “Šiptara”, “štedimlija”… Ispada – sve je kao prije tri i po decenije, samo što se ne pale tenkovi! I što se oni ne šalju da oslobode goloruki srpski narod. Da nije ničeg prethodnog, samo bi ovaj razlog bio dovoljan da se Vučić zapita da li je ono što on zove jaka Srbija, nikad jača, a što ilustruje ulaganjima u naoružanje, nešto čime treba da se ponosi! Da li je Srbija od koje svaki komšija strepi ili zazire u interesu same te države?! Ili je njen interes da svojim prosperitetom, kako ekonomskim tako i kulturnim i društvenim, postane primjer za region, neko kome se komšije dive a ne neko od koga strecaju?! Samo demokratska Srbija može da donese napredak i sebi i okruženju. I obrnuto – Srbiji i regionu nema mira dok vlast u Beogradu emituje, kako unutar zemlje tako i u regiji, netoleranciju, silu, govor mržnje.

Ako je Vučiću, kako kažu zlobnici, najvažnije mjesto u srpskoj istoriji, onda je možda posljednji momenat da se povuče. I time spasi bar nešto od onoga što je dobro učinio, u obnovi i izgradnji zemlje. I da tako preusmjeri svoj točak na pozitivnu stranu. Da ne doživi Đukanovićevu sudbinu. I da se onda kaje što nije otišao na vrijeme. Što je umjesto kritičara slušao svoje sluge koji su ga ubjeđivali da treba da ih još dugo, dugo vodi. Jer niko to ne zna bolje od njega. Vučić je možda pametniji jer zna da nema nezamjenljivih. Ili tamo gdje se stvari dovedu do toga da jedan čovjek, vođa, nema alternativu, na kraju ispadne loše i za zemlju i za tog čovjeka.

Vrijeme je, predsjedniče, za mudru odluku.