Reportaža iz Čačka o Radmilu Mišoviću, Arena, mart 1971. godine

PRINC S MORAVE

Morava je oduvijek privlačila Radmila Mišovića. Svaki slobodni trenutak provodio bi na njenoj obali s udicom u ruci. Smiren, strpljiv i spretan, kući ne bi polazio dok ne bi napunio koš. Punjenje koša kasnije je postala opsesija Radmila Mišovića…

Nitko u Čačku, izuzevši njegove najbliže prijatelje, ne zna da je Radmilo strastveni ribolovac.  Prijatelji sporta znaju ga kao „kralja strijelaca“ u našem košarkaškom prvenstvu.

Čačanski „Borac“ dugo je bio prosječna košarkaška momčad. Takmičio se u Istočnoj grupi Druge lige, sve dok Radmilo nije stasao.

Radmilo je počeo gotovo kao samouk: gledajući starije drugove i ubacujući – poslije njihova treninga – bilo kakvu loptu u koš. Za košarkaške pojmove, Radmilo je prilično niska rasta i zdepast, ali zato ima – vrijeme je učinilo svoje – nevjerojatno sigurnu ruku. Njegova su specijalnost udarci iz daljine. Iz situacija, odakle drugi i ne pomišljaju da upute loptu prema košu, Radmilo ubacuje loptu savršeno precizno u „gajbu“. Taj Viljem Tel naših košarkaških stadiona bez sumnje je najomiljeniji sportaš Čačka, a da je zaista popularan, svjedoči i nadimak koji su mu Čačani nadjenuli: Princ s Morave.

A otkako je taj „Princ s Morave“ i standarni prvotimac „Borca“, klub je vidno napredovao. Posljednjih godina Čačani su stalni članovi Prve lige, a Radmilo prvi strijelac državnog šampionata.

U reprezentaciju je, doduše, rijetko pozivan jer se – prema mišljenju saveznog kapetana Ranka Žeravice – ne uklapa u koncepciju igre s njemu ravnim igračima (naučen je na soliranje – op. p.), ali upravo zbog toga ni Ranko Žeravica ne uživa veliku popularnost u Čačku.

Pomoravlje mu ne može oprostiti što zaobilazi najboljeg košarkaša „Borca“ …

– Dijelite li i vi, Radmilo, mišljenje svojih sugrađana? Osjećate li se zapostavljenim kad je riječ o reprezentativnoj momčadi?

– Ako netko na svakoj utakmici postiže 30 do 40 poena, to znači da ima dobru ruku i da mu suigrači prepuštaju egzekuciju – odgovorio je pribrano.

– Ja jesam naučen da mi nitko ne prigovara što pucam iz svih pozicija na koš, ali je ta moja samouvjerenost posljedica povjerenja u moju ruku. U reprezentaciji igraju mahom izvrsni pojedinci koji su toliko disciplinirani da se lako uklapaju u kolektivni način igre. To ne znači da ni ja, iako sam više sklon soliranju, ne bih koristio reprezentaciji. Uvjeren sam da bih bio dobar „dvanaesti“ igrač koji bi saveznom kapetanu izvrsno došao u kritičnim trenucima kad drugim reprezentativcima drhte ruke i kad treba udarcima iz daljine olabaviti protivnikovu obranu te se rezultatom odlijepiti od njega. Kad bi u Rankovoj reprezentaciji postojao jedan igrač sličan meni i s takvom ulogom u momčadi, ne bih mu spočitavao što me zaobilazi. Ovako, smatram da sam zapostavljen…

Kad zapreti majka Mica

Vesna i Radmilo Mišović (foto: Arena)

Radmilo je od svih Mišovića najpoznatiji košarkaš.

Kažemo najpoznatiji, jer su svi članovi njegove porodice na neki način vezani za ovu dinamičnu sportsku igru koja posljednjih godina stječe sve veći broj prijatelja u našoj zemlji.

Stariji Radmilov brat bio je godinama standardni prvotimac „Borca“, a sada je trener košarkaša „Maribora“.

Mlađi brat Petar bio je izuzetni talenat, ali je košarku potčinio školi i sad je samo navijač „Borca“. Gorljivi navijač čačanskih košarkaša jeste i Radmilova majka Mica koja ne propušta ni jednu utakmicu. Kad Radmilo slabije igra njen se glas čuje s tribine:

„E, teško tebi, Radmilo, kad dođeš kući.“

Dobro upućeni tvrde da se poslije tog Micinog uzvika Radmilo pokunji i nimalo ne sliči na „Princa s Morave“.

Obje Radmilove sestre, i Ana i Mirjana, igračice su ženske košarkaške momčadi „Borca“, a s njima zajedno boje čačanskog kluba brani i Vesna Marinković, odnedavna Radmilova žena.

Radmilo Mišović sada je u zenitu igračke karijere i mnogi bi ga klubovi rado „kupili“ od „Borca“. Jednom je to gotovo uspjelo beogradskom „Partizanu“. Radmilo se već bio preselio u Beograd, ali se nakon nekoliko dana vratio među svoje drugove iz „Borca“.

Iznenadili su se njegovu povratku, a on im je mirno objasnio naglu promjenu odluke:

– Gledao sam kroz prozor svoje sobe u Beogradu. Gledam lijevo, gledam desno, a sve mi nešto nedostaje. U Beogradu ni vidovit čovjek ne može vidjeti Moravu. U Čačku može. I zato sam, eto, tu!

Od tada više nije ni pokušavao da promijeni klupsku pripadnost.

S upravom „Borca“ sklopio je ugovor da će preuzeti treniranje košarkašica kluba. Zaposlio se. A kad jednog dana, a toga se dana plaše svi ljubitelji košarke u Čačku, objesi patike o klin, Radmilo neće raskinuti drugovanje s košarkaškom loptom.

Njemu to ne bi bilo moguće.

Košarka je za Mišoviće isto što i jelo i piće. Bez nje oni ne mogu …

napisao: P. Tozić, obrada: Yugopapir (Arena, mart 1971.)