Krah bratstva Milo-Vučić

Kakav tragičan kraj političke ere Mila Đukanovića. Dobio je čitavu Crnu Goru na istorijskom referendumu, bez kapi krvi, da bi onda umjesto izgradnje demokratskog i bogatog društva jednakih šansi za sve, odabrao da gradi privatni feud koji se sada sveo na Cetinje. Ili još uže, na Manastir. Odnosno kako to slikovito objasni jedna od žrtava njegove nacionalističke i mrziteljske propagande, Cetinjanka Ivana P. – mi vama ne diramo Đurđeve stupove, vi nama ne dirajte Manastir!

U toj tragičnoj rečenici oslikana je pogubnost Đukanovićeve postreferendumske politike koja je od dva brata Crnogorca jednog pokušala da učini komitom a drugog posrbicom. Mač podjela, mržnje, segregacije, ponižavanja, koji je isukao iz korica krajem 2006. umjesto da dovede „do pobjede“ prekjuče na Cetinju – završio je na kraju na njegovoj glavi. Politički, kako rekoh. Umjesto da kao odgovorni otac nacije gradi pravedno društvo, jakih institucija, slobodnih medija, odgovornih pojedinaca, on se odlučio za autokratiju i kleptokratiju koja se kao mnogo puta u istoriji na raznim kontinentima, na kraju brani silom. Nasilje nad Vijestima u produženom trajanju, onda NVO prvacima, slobodnom građanima, na kraju nad crkvom, ogolila je kompletan sistem stvoren u bratstvu 90-ih između političara i mafijaša koji je doživio vrhunac u bratstvu Đukanovića i Vučića, odnosno kavčana i Belivuka.

I sve ono što se dešavalo tokom subote na Cetinju djelovalo je kao da je to kriminalno bratstvo zaista nadomak pobjede. Vučićeva zlokobna propaganda je pred ponoć počela da slavi – Odloženo ustoličenje, Milo pobedio, Vlada mora pasti!

Da bi nakon spektakularnog epiloga, srbijanski kleptokrata i diktator imao više javnih istupa u nedjeljno jutro kako bi nam objasnio da je Milo pao, on pobijedio a eto Vlada se spasila u posljednjem trenutku zahvaljujući baš njemu. Taj tragikomični performans, koji su slijedile njegove marionete iz DF-a, bio je posebno zanimljiv u dijelu gdje AV govori o trodecenijskom stradanju Srba i Srbije, a dvije trećine tog vremena, prvu i posljednju deceniju, on sam je bio i jeste vatreni promoter takve politike. Istina u prvom desetljeću kao vojnik, pješadinac, u posljednjem kao gospodar, odnosno diktator.

Zato je ova cetinjska subota na nedjelju krah bratstva Đukanovića i Vučića iskovanog na novcu, mafiji i narkoticima. Dijelili su sve do skoro – investitore, medije, informere i bebe, dijelili su iste vrijednosti, vladali na isti brutalan način, ponižavajući svoje građane i pripremajući ih za završni okršaj na Cetinju. Nije zalud Vučićev paž Milomir Marić danima najavljivao krv na Cetinju, a njegove opskurne kopije u Podgorici odbranu Manastira po svaki cijenu. Sve sa zajedničkim ciljem da u prijestonici padne krv, padne Vlada, a onda da njih dvojica, Milo i Vučić, preko raznih marića, rakovića, nikolaidisa, popovića, objasne kako je vlada DPS-a i DF-a nešto što će pomiriti Crnu Goru, Srbiju i Crnu Goru, dok je mafija pomirena i čitavo vrijeme neumorno radi.

Zalud sada Đukanović, iz svog bunkera, slavi pobjedu slobodarskog Cetinja, zalud Vučić slično nariče o odbrani srpskog sveta – Cetinje je, kao ništa prije njega, razobličilo jedno monstruozno bratstvo političara i mafijaša, moći i interesa koje je bilo spremno da zavadi braću i komšije kako bi dokazalo svoju superiornost i dominaciju.

– Ko će sada, nakon Mila, biti Vođa u Crnoj Gori – pita me juče ujutro prijatelj iz Zagreba.

– Plenković – kratko mu odgovaram.

Nadam se, dakle, da je sa ovim Đukanovićevim političkim krajem Crna Gora završila eru velikih Vođa i da je došlo vrijeme da u budućnosti imamo premijere i predsjednike za koje jedan dio građana neće ni znati kako se zovu. Tek tada ćemo postati normalna zemlja.

Srbiji ostaje veliki izazov da preživi svog posljednjeg diktatora i Vođu. Koji se ponaša kao da je tek zasjeo na tron a prošlo je već više nego što je Milošević jahao. Treba se moliti da naša braća u Beogradu završe taj posao kao što smo mi 30. avgusta u Crnoj Gori ili juče na Cetinju. Bez ijedne kapi krvi.

Na kraju, i o Joanikiju. Sada je ustoličeni mitropolit crnogorski, a ako nastavi da se na tom tronu ponaša onako kako je to radio od izbora na to mjesto do danas, ovih par mjeseci, onda je bolje da odmah abdicira. Ne može se Crna Gora voditi ni na antisrpstvu ni na anticrnogorstvu, ni na popovićima i andrijaševićima, ali ni na rakovićima i parezanovićima. Mnogo toga što je njegov duhovni otac Amfilohije Radović utemeljio, ne zato što je, kako bi AV rekao, separatista, već što je kao mudar čovjek shvatio šta je najbolje za pravoslavlje, a time i srpstvo u Crnoj Gori – on, Joanikije, je počeo da razgrađuje. Na samom startu svog mandata. Vrijeme je da razmisli i da, kako reče juče ujutro, počne da radi na pomirenju braće u Crnoj Gori jer Crna Gora nijesu samo Đurđevi stupovi kao što nije samo ni Cetinjski manastir.

Što se vlasti tiče – Krivokapić i Abazović su položili još jedan, najveći ispit dosad. Demokrate su još jednom pokazale da su najveći kad je najlakše i da im fali lider umjesto spikera. Još jednom se pokazalo i šta je DF – tragikomična lutkarska družina AV.

Nek je vječna Crna Gora.