Vojvodina je Srbija – uprkos Vučiću

Piše: Željko Ivanović, Vijesti

Vojvodina je Srbija, Kosovo je Srbija, Crna Gora je Srbija, Zeta je Srbija, zetski krap je srpski, a tek ukljeva, dok za ljolje ne mogu da tvrdim… Nešto slično ovome je u istorijskom govoru na parastosu aktuelnom beogradskom režimu u Sremu rekao Milan Knežević.

Za koga odavno nijesmo čuli ali, evo, kad je Vučiću najpotrebnije, kad „broji sitno“, kad mu oslobođeni građani širom zemlje pokazuju da im ga je dosta, da je vrijeme da izađe iz frižidera – podrška stiže od Milana. I Marka. Milačića a ne samo Kovačevića.

Ispalo je da su od Srba iz Crne Gore i Zete, veći samo oni iz Dodikstana. „Srbi iz RS nisu nikakvi Prečani sa ove ili one strane Drine već veliki Srbi“, istakao je Mile od Banjaluke, čime je slikovito objasnio zašto je najveća država regiona završila na najgori mogući način.

Naime, Srbiju su najmanjom i, što je još gore, najsiromašnijom i najizolovanijom u njenoj istoriji, učinili upravo ovi, poput Mileta i Milana, koji se hvale tri decenije da su najveći Srbi. Od Miloševićevog „Srbija se saginjati neće“, do Vučićevog „Javite im da je pobedila Srbija“, prošlo je više od trideset godina najvećeg i najbolnijeg propadanja zemlje koja je 1989, nakon pada komunizma i Berlinskog zida, imala najbolju startnu poziciju.

Za trk iz neslobode u demokratiju, iz kolhoza u tržišnu ekonomiju, iz gulaga u pravnu državu. I tamo gdje je danas Poljska, jedna od vodećih zemalja EU, bila bi Srbija. Da se oni iz prvog reda sremskog kontramitinga i njihovi politički očevi nisu „setili“ da je brane! Zato, da bi Srbija ustala i opstala, zajedno sa Vojvodinom, Vučićev režim mora da padne. Studenti to najbolje znaju. Bez pomoći USAID-a i Soroša.

A i sam Vučić to vidi. Nije on glup. Zato je, uprkos nezabilježenoj podršci svih marioneta regiona, i u Mitrovici izgledao uobičajeno tužno i slomljeno, kakvog ga gledamo posljednjih sedmica.

Ni traga od samoljubivog i autoritarnog šefa, koji ponižava i vrijeđa kritičare i opoziciju, ismijava Evropu, vuče za nos Putina i veselo kleči i maše repom pred Trampom. Umjesto da se raduje što je došla smjena, što nakon skoro 15 godina apsolutne vlasti, endemske korupcije, Belivuka i ostalih klanova, zarobljenih institucija, oslobađa Andrićev venac za nekog drugog, ko nije iz SNS-a, ni iz Zete, ni iz Banjaluke – Vučić se svodi na nivo Bakareca i Đuke, šireći teorije zavjere po kojima studenti, đaci, poljoprivrednici, glumci i ostala poštena inteligencija nemaju pamet, već ih navigavaju „zločinački“ USAID, NED i Soroš.

Sa čijim su se sinom, Alexom, do juče grlili Vučić i Rama, namigujući (preko Soroša Juniora) na jedno oko demokratama, a na drugo, preko Grenela, republikancima. Da je u SAD pobijedila Haris, Vučić bi nam pričao kako iza studenata i omladine stoje Putin i Si, ovako, baš on, snishodljivo puzi pred Trampom i miluje mu uši teorijama zavjere o obojenoj revoluciji koju eto organizuju „zločinački“ USAID, NED i matori Džordž. U pravu je Tijanić.

Nije samo Milan Knežević već mnogo prije njega sam Vučić politički pretvorio sebe u teglu sa senfom u koju su svoju viršlu umakali mnogi. Sve do Trampa sada. Milan, dakle, ništa nije kriv, on je samo vidio od pametnijeg i sam se ponudio za teglu. I umakanje. Mnogima, uključujući Vučića sada.

Indijci u Sremskoj Mitrovici na kontramitingu SNS

Postoji još jedno moguće objašnjenje zašto je AV u Sremu djelovao tako skrhano i polomljeno, uprkos neviđenoj podršci Milana, Joka, Vraneša, Marka, i svih opština, od Pljevalja do Zete, i kompletne flore a posebno faune, uključujući srpskog krapa, ukljevu i ljolju. Naime, niko bolje ne poznaje Kneževića, Mandića, Dodika, Cvijanović – nego on sam.

Zna da ga pola od njih ne može vidjeti na oči, više nego Dačić i Krkobabić, dok ostali, predvođeni Milanom K., spremno čekaju, čim mu vide leđa, da okrenu ćurak naopako. I od najvećih Srba postanu još veći Crnogorci. Kad padne AV, a blizu je, branićemo Srbe u Crnoj Gori od ovih koji vjernost „matici“ poistovjećuju sa bezrezervnom podrškom režimu i diktatoru. Još ako se Marko Milačić vrati na fabrička podešavanja, kada je kao mladoliki komita mikrofonom RTCG tukao po glavi svakog ko kritikuje Mila i Roćena, biće da se opet slatko smijemo.

Uostalom, sjećamo se, nije bilo davno – ovako kako danas „veliki Srbi“ iz Zetske banovine nariču za Vučićem, nekad su se isto, ili slično zaklinjali Miloševiću. Dok nije oboren, u obojenoj revoluciji 5. oktobra 2000. Zajedno sa tadašnjim ministrom informisanja Aleksandrom Vučićem. Perjanice današnjeg srpstva u Crnoj Gori pokazale su onda istančan osjećaj za trenutak i dešavanja u „matici“ – ceh Miloševićevog pada platio je samo tragični Momir Bulatović. Ispalo je da je on jedini bio i ostao Slobov, od početka do kraja, dok su ostali, predvođeni tada velikim pipunom od Peđe Bulatovića, potrčali u krilo Koštunici i Đinđiću. Više prvom, naravno, jer KOS i BIA su bili Koštuničini. I Legijini.

Jedva čekam, dakle, da padne Vučić. Prije svega zbog komšija i braće Srba. Vrijeme je da nakon najtragičnije ere u njihovoj burnoj istoriji, samoubilačkih popova i topova, okrenu list i umjesto Moskve izaberu put na Zapad. Tamo gdje su bili pod Obrenovićima. I odakle su ih izmjestili Crna ruka, ruska tajna služba i nova dinastija. Karađorđevići nijesu samo došli glave Crnoj Gori već i, na mnogo tragičniji način, samoj Srbiji. Što prije to shvate u Beogradu, bolje i za Srbiju i za region. Jedino bi Putin mogao da nariče i kuka zbog takvog zaokreta. I možda Milan K. Jer više ne bi imao ko da ga dočeka sa sendvičem i dnevnicom u Sremskoj Mitrovici. Ili na Crvenom trgu u Moskvi.

________________________________________________________