Vladika Grigorije: Ne očekujmo čudo ili spasioca

Episkop diseldorfski i cele Nemačke Grigorije napisao je na svom Instagram nalogu tekst u kom se osvrnuo na apele ljudi da im pomogne i da govori o društvenim problemima.

Objasnio je na koji način bi ljudi trebalo da se nose sa problemima i da ne treba da krivicu prebacuju na druge, zbog toga što najčešće zavisi od njih samih.

Tekst prenosimo u celosti:

„Sve više uviđam da je istinita ona riječ da smo sami sebi najveći neprijatelji, jer ono što možemo sami sebi da učinimo rijetko može neko drugi, ma koliko bio neprijateljski nastrojen prema nama i ma koliko bio zlonamjeran. A sami sebi postajemo neprijatelji i kamen spoticanja najčešće tako što prenebregavamo jednu veoma važnu činjenicu – da smo jedini odgovorni za svoj život, o kojem god njegovom aspektu da je riječ, i da niko neće moći da nas spase i da nam pomogne, koliko god nam pružao ruku, ako se sami ne pokrenemo i ne preuzmemo odgovornost za svoje postupke i, u konačnici, za posljedice koji ti postupci, ili njihovo odsustvo, donose.

Svakako da je uvijek lakše prebaciti krivicu na drugoga, na vidljive i nevidljive sile, na sistem, horoskop, lošu sreću, vremenske prilike ili pak Boga, koji, uzgred rečeno, ostavlja punu slobodu čovjeku. Čak i ako srljamo u propast, Bog nas neće zaustaviti, da ne naruši slobodu koju nam je dao.

Dakle, ne očekujmo čudo ili spasioca, ma o čemu da se radi, jer najvećim dijelom je do nas. Zato ne prebacujmo krivicu na druge zbog onoga što isključivo ili u velikoj mjeri zavisi od nas. Umjesto toga, uzmimo život u svoje ruke, jer nema ko drugi to da učini. A sve i da ima, bez našeg truda i doprinosa taj drugi ne bi mogao bogzna šta da uradi.

Nerijetko u posljednje vrijeme na svom profilu, ovdje na Instagramu, čitam i ovakve komentare: „Pomozi, vladiko“, „Pričaj nam, vladiko“, „Uradi ovo ili ono, vladiko“… Mogu ja pričati unedogled, ali ako onaj drugi ne čuje i, još važnije, ako nije spreman da se pokrene, uzalud su sva moja pričanja i trabunjanja.

Što prije ove činjenice osvijestimo, život će nam postati lakši, a ako ništa drugo, biće rasterećen od uzaludnih očekivanja i jalovih nadanja koja polažemo u druge ljude. I postaće, vjerujem, mnogo produktivniji i uspješniji, otkrivajući pred nama neizmjerni potencijal mogućnosti i prilika koje možemo ostvariti, samo ako im krenemo u susret…“