Marko Marinović za MeridianSportBH: “Borcu i Čačku dugujem skoro sve što sam napravio u životu”

Marko Marinović dao je ekskluzivan intervju redakciji MeridianSportBH. Zahvaljujući ljubaznosti pomenute redakcije i autora razgovora sa aktuelnim trenerom KK Borac, u prilici smo da intervju prenesemo u celosti.

Marko Marinović Foto: Miroslav Tanasković – MeridianSportBH

Marko Marinović, strateg Borca iz Čačka i nekadašnji igrač ove ekipe, FMP-a, Crvene zvezde, Đirone, Valensije i još mnogih klubova, u razgovoru za MeridianSportBH je između ostalog pričao o svojoj trenerskoj i igračkoj karijeri, košarci u Čačku i očekivanjima od naredne sezone.

“Malina” je rođen 1983. godine, a svoju igračku karijeru je završio upravo tamo gdje je sve počelo, u Borcu, na čiju klupu je zasjeo 2019. godine. U Drugoj ABA ligi u sezoni 2019/2020, Borac je bio ubjedljivo prvi na tabeli, a onda je došlo do prekida takmičenja zbog virusa korona i Čačani su obezbijedili plasman u prvi rang regionalne košarke, u kome su prošle takmičarske godine uspjeli izboriti opstanak.

– Iskreno, pošto i dalje slovim za mladog trenera, bilo je mnogo teško odmah preći iz patika u odijelo i biti sa dojučerašnjim saigračima na drugoj strani, gdje ne možeš fizički da im pomogneš. Te prve godine kada smo igrali Drugu ABA ligu i KLS, mislim da niko nije vjerovao u nas. Kada sam se vratio u Čačak poslije dugogodišnje karijere u inostranstvu, želja mi je bila da sa Borcem kao igrač uđem u ABA ligu, što mi se ispunilo, ali u drugoj ulozi. Rođeni sam Čačanin, Borcu i Čačku dugujem skoro sve što sam napravio u životu. Potekao sam odatle i tu sam napravio prve korake, napravio sam solidnu karijeru po mom mišljenju.

Poslije te prve godine, krivo mi je što nismo igrali tu završnicu jer smo bili spremni da se plasiramo u ABA ligu, ali prošle godine je bilo novo iskustvo i novi nivo košarke. Svi znate iz kojih razloga je bilo mnogo teško igrati, mi smo imali pet-šest odloženih utakmica, što nas je baš poremetilo, ali na kraju smo uspjeli izboriti opstanak, a to nam je bio glavni cilj jer smo igrali sa igračima koji su izborili ulazak u ABA ligu. Sve u svemu, moram biti zadovoljan i željno iščekujem nove izazove i početak ove sezone.

U sve se dajem milion posto, ali mnogo sam veliki lokal patriota, ovo je drugačije od bilo čega. Poslije više od 30 godina smo uspjeli da vratimo najbolju regionalnu košarku u Čačak, a svi znamo ko je sve potekao iz našeg grada. Svi se sjećaju tih prošlih vremena, a mi ustvari sada ispisujemo nove stranice istorije – započeo je Marinović.

Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Nakon dosta teškog rasporeda na startu, Čačani su prošle takmičarske godine gotovo do samog kraja strijepili za opstanak, ali na kraju su ostvarili cilj i zadržali se u društvu najboljih, dok su u Superligi Srbije izbacili FMP i u polufinalu izgubili od Crvene zvezde.

U odnosu na prošlu sezonu, iz tima su otišli Nenad Nerandžić, Nikola Kočović, Brajs Džons, Dušan Miletić, Derik Tornton, Entoni Smit, Ivan Gavrilović i Stevan Karapandžić, dok su nova imena Hanter Hejl, Lautaro Lopez, Marko Pecarski, Ilija Đoković, Sava Lešić, Bojan Tomašević i Ivan Marinković.

– Vjerovao sam u te igrače i svoju ekipu, a i ljudi iz kluba su imali dosta povjerenja u mene. Mi smo izgubili nekih sedam utakmica na jednu loptu, pa da smo imali malo više sreće ne bismo došli u situaciju da u pretposljednjem kolu strijepimo za opstanak. Ja se nikada u životu nisam predavao, takav sam i neću da se promijenim. Svaki raspored je težak, nama on ni ove godine nije lagan, svaka pobjeda u prva tri kola bi bila iznenađenje.

Mislim da ove sezone imamo mnogo talentovaniju ekipu u odnosu na onu iz prošle. Siguran sam da ćemo napraviti korak više i ostvariti nekoliko pobjeda više. Doveli smo i mlade igrače, davaćemo šansu i mlađima, naši kadeti su prvaci Srbije. U Superligi Srbije, ti momci su izbacili favorizovani FMP, igrali smo polufinale protiv Crvene zvezde i nijednog trenutka nismo posustajali, borili smo se do samog kraja” – rekao je Marko, a potom se kratko osvrnuo na povrijeđenog Radovana Đokovića:

– Radovan Đoković je i dalje u oporavku, očekujemo da će se uskoro vratiti, ali ne mogu da kažem ništa konkretno. Svi ga željno iščekujemo, međutim ne treba žuriti da se ne bi dogodila neka još ozbiljnija povreda.

Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

U nastavku, vratili smo se na same početke Marinovićeve profesionalne karijere. Sa samo 15 godina je zaigrao za seniorski tim Borca, u kome se zadržao do 2004. godine, kada je prešao u FMP, sa kojim je 2006. na završnom turniru u Sarajevu osvojio ABA ligu.

Sa klupe predvođeni Vladom Vukoičićem, “Panteri” su u finalu savladali Partizan sa 73:72, a naš sagovornik je u tome učestvovao sa 15 poena, pet asistencija i četiri skoka.

– Sjećam se tih vremena. Iskusni treneri su mi govorili da ne bi trebalo da se poredim sa svojim igračima, ali ja sam već kao 15-godišnjak počeo da igram za seniore Borca. Možda je to sad i nerealno jer mlađi košarkaši danas kasnije sazrijevaju, a ja jednostavno nisam imao drugog izbora. Moja porodica nije bila nešto imućna i ja sam tu vidio neki izlaz iz toga, puno sam vjerovao u sebe, bio sam dobar i mnogo, mnogo sam radio. Na kraju, uz dozu sreće mi se otvorilo i ostvario sam jednu sasvim solidnu karijeru.

Kada je Borac bio u krizi, FMP je došao i postao sponzor Borca, koji je tako maltene bio filijala ekipe iz Železnika. Kada sam odlazio iz Borca, vratio sam ga u KLS osvojivši Drugu ligu Srbije, a onda smo moj kum Đorđe Mićić i ja zajedno prešli u FMP. Te prve godine, ja sam doživio težu povredu kuka i to me udaljilo sa parketa na tri-četiri mjeseca – kazao je Čačanin.

Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Nastavio je ovako:

– Dosta doktora mi je predviđalo da više nikada neću moći da se bavim košarkom, ali ja sam te sezone nastavio da igram. Tada smo osvojili Kup Radivoja Koraća, Bojan Popović je bio jedan od najboljih igrača i onda je otišao, a mi smo ostali i sljedeća takmičarska godina je bila odlična. Imali smo nevjerovatno talentovan tim, iz te generacije je maltene deset igrača kasnije nosilo dres reprezentacije i ostvarilo odlične karijere.

Ta završnica ABA lige mi je ostala u mnogo lijepom sjećanju, volim da se vratim u Sarajevo. Mi nismo bili favoriti, tu su bili Partizan, Zvezda, Hemofarm, domaća Bosna i ostali. U četvrtfinalu smo pobijedili Vojvodinu, čini mi se da je Milenko Tepić imao šut za pobjedu, a mislim da sam čak ja promašio dva slobodna bacanja pred kraj.

U polufinalu smo deklasirali Zvezdu, a potom je došlo do te finalne utakmice protiv Partizana, koju smo od početka kontrolisali, a onda je došlo do neizvjesne završnice. Uroš Tripković je promašio oba bacanja, potom oni nisu pogodili ni trojku za izjednačenje, Peković je dao zicer, ali je tada već bilo gotovo.

Marinović je 2006. sa reprezentacijom tadašnje Srbije i Crne Gore učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Japanu. Selektor je bio Dušan Šakota, a ta ekipa je u osmini finala zaustavljena od Španije, koja je kasnije otišla do samog kraja i u finalu ubjedljivo demolirala Grčku sa 70:47.

– Tada mi se ostvario dječački san, napokon sam došao do reprezentativnog dresa. U pripremnom periodu, imali smo dobre rezultate, pobijedili smo Argentinu i Grčku, međutim otišli smo na Svjetsko prvenstvo i izgubili utakmicu od Nigerije. To je bilo katastrofa, ali Nigeriju su predvodili američki igrači.

To nas je malo poljuljalo, a poraženi smo i od Francuske i od Argentine na jednu loptu. Ušli smo u osminu finala protiv Španije, a mislim da smo ekipa koja je poslije Argentine u polufinalu sa najmanje razlike izgubila od njih na tom prvenstvu, oni su igrali svemirsku košarku – prisjetio se 38-godišnjak.

Nakon što se rastao sa FMP-om, Marinović je prešao u Đironu kod Svetislava Pešića. Sa ovom španskom ekipom je 2007. osvojio FIBA Evročelendž, zatim je uslijedio odlazak u Menorku sa kojom se borio za opstanak u Endesa ligi, a sezonu 2008/2009 je proveo u Zvezdi, gdje je ponovo sarađivao sa legendarnim “Karijem”.

Ekipa Đirone iz takmičarske godine 2006/2007 je bila veoma interesantna. Društvu Marku su između ostalih pravili Mark Gasol, Gregor Fućka, Dalibor Bagarić, Fernando San Emeterio, Viktor Sada i Deril Midlton.

– U tom periodu, bilo je interneta, ali nije bilo društvenih mreža i nije sve bilo toliko ispraćeno. Da sam sada u tom timu Đirone, to bi bilo kao da igramo na nivou Virtusa iz Bolonje ili nešto slično. Ja sam tada bio mlad i iskreno nisam pratio Endesa ligu dok nisam otišao tamo. U toj sezoni, Real Madrid je osvojio Evrokup, a mi FIBA Evročelendž, Španija je bez premca imala najbolju ligu u Evropi.

Mark Gasol je veoma inteligentan igrač, već tada je pokazivao određeni kvalitet. Bilo nas je dosta kvalitetnih igrača, a on je sljedeće sezone eksplodirao i poslije toga je otišao u NBA ligu. Između ostalih, tu su bili Gregor Fućka, Dalibor Bagarić, Deril Midlton i Arijel Mekdonald, jedan od najboljih stranih igrača u Evropi ikada.

Pešić je napustio Đironu i ja sam otišao u Menorku, borili smo se za opstanak, a potom sam došao u Crvenu zvezdu. Sezona tamo je bila čudna, poslije ne znam koliko vremena smo pobijedili Partizan, međutim nismo uspjeli da uzmemo nijedan trofej. Igrali smo dva finala i izgubili oba. Tada se još prolazilo u Evroligu preko KLS-a, igrali smo pet mečeva, bilo je 2:2, a Partizan je imao prednost domaćeg terena i porazio nas. Imali smo mnogo talentovanu ekipu, ali nismo svi u isto vrijeme bili dovoljno zdravi i nismo mogli to da izvučemo – ispričao je “Malina”.

Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Sljedeća stanica u karijeri Čačanina je bila Valensija, sa kojom je 2010. osvojio Evrokup.

– Imali smo problema na početku jer se kroz kvalifikacije prolazilo u tadašnji ULEB kup. Igrali smo u Belgiji protiv Monsa i izgubili 15 razlike. U Valensiji smo naravno bili apsolutni favoriti u revanšu, ali jednostavno ne možeš lako proći ni najgoru ekipu kada moraš dobiti više od 15 razlike. Mučili smo se dosta, igrali smo produžetke i uspjeli smo na kraju da prođemo. Sve poslije toga je istorija koliko smo dominantni bili i kakva je to ekipa bila.

Mislim da smo i u domaćem prvenstvu napravili najviše pobjeda u istoriji kluba. Veličanstvena sezona u kojoj sam imao ulogu džokera, trener Spahija je imao dosta povjerenja u mene i ulazio sam često da preokrenem utakmicu. Znalo se desiti da sjedim 38 minuta na klupi, pa onda uđem, pogodim i odlučim utakmicu – naveo je Marko, a onda je govorio o svojim tadašnjim saigračima, Nandu Dekolou i Metu Nilsenu:

– Dekolo je pokazivao talenat. Došao je u klub u isto vrijeme kao ja, bio sam bekap njemu i Rafi Martinezu. Svi smo bili polivalentni i igrali smo brzu košarku. Dekolo se povrijedio pred fajnal for u Baskoniji i bilo je pitanje da li će igrati. Trener Spahija je gurao mene da preuzmem njegove minute, ali on se oporavio i onda smo u polufinalu izbacili Panelinios, a potom demolirali Albu.

Nilsen je čovjek – košarkaški kompjuter. Fenomenalan igrač koji se podredio timu. Mislim da nije bio najefikasniji igrač u finalu, međutim on nas je spajao sve i pravio je razliku. Bilo ga je uvijek u skoku, odbrani, asistencijama… Oko njega smo napravili fenomenalnu ekipu i disali smo kao jedno.

https://www.youtube.com/watch?v=e19-m4e90lU

Kada je završio kampanju u “Slijepim miševima”, Marinović je obukao dres Albe, a zatim je igrao za Krasnije Krila, Jenisej i Levski iz Sofije.

– Imao sam neke bolje ponude, ali sam htio da se dokažem u Berlinu. Na nagovor Dejana Mijatovića i Luke Pavićevića sam otišao u Albu sa namjerom da igram Evroligu, međutim izgubili smo od Šarlroa u kvalifikacijama. Ostao mi je žal u karijeri što nikada nisam igrao Evroligu, ali šta je tu je.

Rusko prvenstvo je tada bilo mnogo jako, međutim tada sam počeo da gubim kontinuitet osvajanja nekih trofeja. Ja sam igrao u Krasnojarsku, gdje su između ostalih bili Loni Bakster, Elmedin Kikanović i Jasmin Hukić. Igranje tamo je ispit za psihu, to je neopisivo. Sedam sati je vremenska razlika i utisak je kao da igraš u Njujorku. Temperature su -45, ali nije velika vlažnost vazduha, pa je osjećaj bio kao da je -20 (smijeh)”– ispričao je trener Borca.

Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Poslije završetka saradnje sa Levskim, Marko se vratio u Srbiju i obukao je dres kragujevačkog Radničkog. U sezoni 2013/2014, izabranici Miroslava “Mute” Nikolića su igrali Evrokup, a klub se potom ugasio, iako im je godinu dana ranije za dlaku izmakla Evroliga.

– Nikolić je tad promijenio cijeli tim i onda smo došli mi, igrali smo Evrokup i krivo mi je jer nismo bili ispraćeni kako treba. Poslije toga se Radnički ugasio, jednostavno se nije radilo u normalnim uslovima i zdravoj sredini gdje se trebaš posvetiti samo košarci i gdje ne misliš o drugim stvarima. Drago mi je što je iz te selekcije dosta igrača napravilo odlične karijere, ali mislim da je Radnički mogao još više u toj sezoni.

Bili smo blizu da uđemo u nokaut fazu Evrokupa, tako da ostaje žal za time jer nikada ne bih otišao iz Kragujevca da su uspjeli održati tim i klub. Ja uvijek kažem da je za mene ‘Muta’ odličan trener i dosta toga sam naučio od njega. Mogu reći da sam radio sa najboljim trenerima u Evropi, a on je za mene jedan od njih – rekao je Malina, a zatim je prokomentarisao saradnju sa Spahijom i Pešićem:

– Mogu da kažem da sam iskusan jer sam promijenio ne znam ni sam koliko klubova i dosta sam radio sa našim trenerima. Kod ‘Mute’ sam igrao odlično, mada igrao sam dobro i kod Spahije. U toj sezoni u Valensiji sam igrao oko 13 minuta u prosjeku, a imao sam osam poena, uvijek sam uspijevao da se prilagodim.

Kod Pešića sam isto imao dobru sezonu u Đironi, tad sam u jednom trenutku čak bio i drugi najbolji strijelac lige pošto sam zbog dosta povreda imao i više minuta. Ne bježim od toga da sam uživao i u Borcu kada sam se vratio na kraju karijere.

Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Kada smo završili priču o Radničkom, upitali smo Marka šta treba da se desi da Borac ostane stabilan abaligaš i ne doživi sudbinu Kragujevčana i Metalca iz Valjeva, koji su nakon perioda igara u najvišem rangu regionalne košarke nestali sa mape. Odgovorio je sljedeće:

– Borcu se to neće nikada desiti jer je to klub koji traje 75 godina i koji će postojati uvijek. Čačak je grad košarke i ja moram biti ponosan na to jer malo njih može da se pohvali takvom tradicijom. Sve što smo uradili, uradili smo sami i na terenu. Metalac je tada dobio vajld kard za ABA ligu, a Lajonsi su se preselili u Kragujevac.

Potom smo se vratili u nešto skoriju prošlost, tačnije u 2018. godinu, kada je Marinović kao igrač, kao što je u početku razgovora najavio, u polufinalnu fajnal fora Druge ABA lige u Čačku sa Borcem poražen od Krke.

– Oni su došli tad rasterećeni. Niko od njih ništa nije očekivao, ali su pokazali najbolju košarku i ušli su u ABA ligu. Imali smo pehove da se Ilija Đoković povrijedi pred fajnal for kao jedan od najboljih igrača, a Miloš Dimić se takođe povrijedio tokom meča. Uspjeli smo da se podignemo i da odigramo jednu od najboljih sezona u Superligi Srbije, gdje smo na tri utakmice ispali od FMP-a u polufinalu – prisjetio se 38-godišnjak.

Nezaobilazna tema je očekivano bio i Čačak, rodni grad našeg sagovornika, ali i mnogih legendi srpske košarke. Marko je u martu ove godine dobio veliko priznanje tako što mu je urađen mural pored likova Radmila Mišovića, Dragana Kićanovića i Željka Obradovića.

– Peru se ruke u Moravi. Poznati smo po šutu, svi ti košarkaši su bili dobri šuteri. Moja generacija pamti 1995. godinu i od tada kreće ekspanzija košarke. Moji uzori su bili Saša Đorđević, Saša Danilović, Dejan Bodiroga i svi oni koji su tada pronosili slavu naše košarke u svijetu.

Ove godine smo bili kadetski prvaci, a moj prijatelj Vuk Popović je veliki entuzijasta i zajedno smo napravili kamp u Čačku koji se zove ‘Malina’. Toga se niko nije sjetio 75 godina, mi pokušavamo da oživimo košarku van Beograda. Što se tiče murala, nisam znao da mi ga spremaju, neopisivo je i ne mogu da vam objasnim… Mural stoji pored Radmila, Kiće i Željka”– poručio je Marinović.

Za sam kraj, govorili smo o aktuelnoj sezoni ABA lige, koja bi trebala da bude najzanimljivija do sada, prvenstveno zbog toga što se u Partizan vratio Željko Obradović.

– Ove godine će valjda biti drugačije što se tiče prisustva publike u dvorani. Molim se da tako bude jer Čačak živi i živio je za košarku. Svi jedva čekamo da ovdje poslije 30 godina gledamo najkvalitetniju košarku u regionu. Kada govorimo o Obradoviću, najbolji trener u istoriji evropske košarke je sada u ovoj ligi i moje riječi su tu suvišne.

Ljudi ulažu u košarku, to je mnogo dobro i ja to volim, samo bih volio da se više ulaže u Čačak jer se borimo sa tim stvarima i pokušavamo da skrpimo kraj sa krajem. Daleko od toga da je situacija dobra i da se može disati normalno, ali je malo bolje nego prošle godine.

Ja imam pritisak jer sam rođeni Čačanin. Svaki poraz je tragedija, a poslije svake pobjede slavimo kao da smo savladali Real Madrid. To je Čačak i to je život, to je ono što nas sve pokreće. Čačak ne bi bio to što jeste da nije toga – završio je naš sagovornik.

U prvom kolu ABA lige, Borac je u dvorani u Laktašima poražen od Igokee sa 91:89. Kao što rezultat i pokazuje, ovaj duel je bio izuzetno neizvjestan i mogao je otići na obje strane, a presudila je hladnokrvna realizacija Džejmsa Robinsona u posljednjim trenucima.

Čačani će priliku za popravni imati trećeg oktobra, kada će na svom parketu dočekati Cedevita Olimpiju.

Pišu: Miroslav Dragoljević i Nikola Ignjatić

Izvor: meridian:sport

___________________________________________________________________________